opis:
Madona s dijetetom u sjedećem stavu. Obučena je u ružičastu haljinu sa bijelim velom na glavi i oko dekoltea. Plašt plavi na lijevom ramenu i preko krila. Lice, okrenuto prema desnom ramenu, pola u sijeni. Dijete golo ogrnuto bijelom maramom, ispružilo je desnu ruku prema malom pastiru koji nosi štap i traku sa natpisom: "Ecce agnus Dei." Tamna pozadina, Od traga piše: Moncalvo, Restaurirano 1822. (Inventarna knjiga 1-3, 2. tom)
Porijeklo ove slike malog formata nije zabilježeno u inventarima muzeja. Prikazana je Bogorodica s Djetetom u krilu kako sjedi u krajoliku, obgrlivši desnom rukom malog Ivana Krstitelja. Do njegovih nogu je poleglo janje, a iza Bogorodice je poput baldahina postavljena draperija pričvršćena za grane drveća. U pozadini je sumarnim potezima naslikan brdovit predio. Premda je slika bila vrlo oštećena, nečitljiva i s velikim površinama otpale i stanjene boje, restauratorskim je radovima vraćen dio izvorne svježine kolorita te su ponovno uspostavljeni prostorni odnosi svetačkih likova i krajolika u pozadini. Zahvaljujući tomu bilo je moguće prepoznati likovna obilježja i tipologiju figura venecijanskog slikara Francesca Migliorija (1684.-1736.) kojeg je Rodolfo Pallucchini (1996, II:70-76) opisao u kontekstu stvaranja mletačkog rokokoa početkom 18. stoljeća. Određuje ga kao slikara koji naglašeni chiaroscuro i dramatsku napetost iz tradicije tenebrosa obogaćuje naturalističkim akcentima na tragu Antonija Molinarija. Ta su stilska obilježja najupečatljivije ostvarena u izgubljenom ciklusu sa starozavjetnim motivima iz Dresdenagdje se očituju i veze s Federikom Benkovićem i ranim radovima Giambattiste Piazzette. Migliori svoj likovni izraz dopunjuje i utjecajima strožih, akademskih formi baroknog klasicizma Carla Cignanija i Lorenza Pasinellija, da bi uskoro prihvatio imperativ "novog stila" koji je Veneciji nametnuo Sebastiano Ricci. Radoslav Tomić u prijenosu bolonjskih utjecaja značajniju ulogu pridaje ranom Ricciju koji u veneciju prenosi iskustva tamošnje akademije "s jasnim tragovima Carraccijeve i Cortonine umjetnosti" (Tomić 2000:161), dok Giuseppe Pavanello (1997b:90-91) kod Migliorija ističe "akademsku lekciju" Antonija Balestre. Slika iz rovinjskog muzeja pripada završnom razdoblju Migliorijeve karijere kada su utjecaji novog ukusa i Riccijevih kromatskih odnosa najizraženiji. Karakteristično je slikanje Bogorodičine odjeće blistavog kolorita i fluidnog ritma nabora draperije, kao i sintetički potezi kojim je oblikovano nago tijelo malog Isusa ili krzno Ivana Krstitelja. Najviše podudarnosti rovinjska slika pokazuje s oltarnom palom Bogorodice sa svecima iz župne crkve u San Michele di Piave (Treviso) koju je u opus Francesca Migliorija nedavno uključio Giorgio Fossaluzza (u: Fondazione 1999:260) povezujući je s kasnim slikarevim djelima za Crkvu San Marcuola u Veneciji iz tridesetih godina 18. stoljeća. Na rovinjsku se sliku može u potpunosti primijeniti Fossaluzzino zapažanje da se prilagodba Riccijevim kromatskim rješenjima odvijala "putem blistavog svjetla koje oživljava kolorit u prisutnosti još uvijek snažne kjaroskuralne napetosti, no uz izraženiji karakter akademskih formi". Premda se radi o malom formatu i konvencijalnoj kompoziciji, može se iščitati i za Migliorija tipično postavljanje figura koso u prostor u suprotstavljenim smjerovima koje slijede višestruku, složenu mrežu ukrižanih dijagonala. Rovinjskoj su Bogorodici bliska i kasna Migliorijeva djela manjeg formata popust slika s ograde pjevališta u Crkvi San Moisè (oko 1728.) u Veneciji, pandani Smrt sv. Josipa i Poklonstvo kraljeva iz privatne zbirke u Lavarianu (Udine) te u određenoj mjeri i nedavno objavljeni ovali iz trogirske katedrale (usp. Fossaluzza 1997a:182-183, 212-213, sl. 55-58; Pavanello 1997b:90-91; 1999:72-74) prepoznaje nezaobilazan utjecaj Antonija Balestre. Navedenim djelima zbog srodnosti s rovinjskom slikom svakako treba pridružiti još neobjavljeni ciklus iz župne crkve u Makarskoj, na koji me ljubazno upozorila Zoraida Demori-Staničić i koji se ovdje pripisuje Francescu Miglioriju (tekst je u pripremi). Ciklus čine tri kompozicije: Evanđelisti Ivan i Matija, Evanđelisti Marko i Luka te Krist u Hramu. Manji formati i dimenzije, uz odabir motiva, upućuju na to da su slike izvorno ukrašavale ogradu propovjedaonice. Pokazuju analogna kromatska i tipološka rješenja te bliskosti s rahlim, slobodnim potezom kojim slikar oblikuje krajolik u pozadini rovinjske slike te ih vjerojatno treba povezati s istim odsječkom Migliorijeve karijere u kojem nastaje i Bogorodica s Djetetom i malim Ivanom Krstiteljem. Tipologija likova pak na svim spomenutim Migliorijevim djelima ostaje gotovo nepromijenjena. Ponavljanje istih fizionomija i stavova može se pratiti i na Poklonstvu pastira iz Národní Galerie u Pragu (Daniel, u: Tesori di Praga 1996:196-197, kat. 59). Premda se slika datira u nešto ranije razdoblje i prema Ladislavu danielu predstavlja model za veću kompoziciju, zamjećuju se slikarska rješenja i kromatska obilježja podudarna onima na rovinjskoj slici i na ciklusu iz Makarske: fluidni ritam nabora draperija, intenzivan kolorit oživljen jarkom svjetlošću i podcrtan kjaroskuralnim efektima te sintetičan potez. (Višnja Bralić u: Slikarska baština istre, 2006., str. 478-479)
