opis:
Sv. Katarina
Madona s djetetom, sjedi u sredini slike, naslonjena lijevom rukom na kameni zid. Desnom rukom pridržava dijete uvijenom u bijelu maramu. Ono je ispružilo desnu ruku i koraknulo prema ženi plave kose, koja izlazi iz lijevog ugla slike.
Iza Madone, na desno, čovjek naslonjen na isti zid, oslonjen na lijevu ruku. Obučen je u tamnu haljinu sa tamno žutim plaštom. Iz desnog ugla, mali pastir koji drži ovcu u lijevoj ruci i štap u desnoj. Ogrnut je smeđim plaštom. Madona je obučena u jednostavnu dugu haljinu koja joj prekriva noge do prstiju. Na glavi veo i preko ruke i krila tamno plavi šal. Žena u lijevom uglu kleči ispružene desne ruke, dok lijevom pridržava plašt ljubičaste boje. U pozadini slike u drugom planu, šuma i planine. Nebo oblačno. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Bogorodica je prikazana u prvom planu ispred otvorenog pejzaža. Ona sjedi u sredini kompozicije, okrenuta prema lijevoj strani te desnom rukom pridržava Dijete koje stoji u njezinu krilu i pruža ruke prema sv. Katarini. Prikazana na lijevoj strani, svetica u jednoj ruci drži krunu, dok je drugu položila na grudi. Na suprotnoj je strani prikazan sveti Josip kako sjedi, glave podbočene rukom, te maleni Ivan Krstitelj koji promatra prizor mističnih zaruka.
Grupa Bogorodice s Djetetom i sv. Ivan Krstitelj preuzeti su sa slike Polidora de Lanciana "Bogorodica s Djetetom i malenim sv. Ivanom Krstiteljem" koja je prema Vincenzu Manciniju nastala oko 1535. godine. Ona se do 1638. godine nalazila u Veneciji, u zbirci Bartolomea della Nave. Kasnije prelazi u Zbirku Hamilton, točnije u rzke Jamesa (1606. - 1649.), trećeg markiza i prvog vojvode Hamiltona. Već 1659. godine, skupa s čitavom zbirkom u kojoj se nalazila, postaje vlasništvo nadvojvode Leopolda Wilheima Austrijskog. Čuvala se najprije u Bruxellesu, a zatim u Beču, gdje joj se krajem 18. stoljeća gubi svaki trag. Kompozicija ove izgubljene slike poznata je zahvaljujući grafičkom listu Pietera van Lisebettena (Petrus Lisbetius, Antwerpen 1630. - 1678.) objavljenom 1660. godine u "Theatrum Pictorium" Davida Teniersa, odnosno u ilustriranom inventaru nadvojvodine zbirke (Mancini 2001:132-133, 180, kat. 26).
Sudeći prema suzdržanim oblicima, brizi za detalj, blagom "chiaroscuru", toplom i zagstitom koloritu, treba pretpostaviti da se autor osrednjih kreativnih sposobnosti ugledao na Polidorov original dok se on još nalazio u Veneciji, točnije sredinom 16. stoljeća ili neposredno nakon toga, a ne na grafički list obrnuto okrenutih strana.
Izvorni je slikani sloj vrlo slabo sačuvan, a preko oštećene i stanjene površine ustanovljeni su višestruki preslici i retuši. (Nina Kudiš Bralić u: Slikarska baština Istre, str. 440-441)
