opis:
Sv. Tri kralja
Madona s djetetom. Obučena u haljinu višnjeve boje s dugom smeđom kosom. Plašt zeleni. Na lijevoj ruci ima burmu. Dijete je plavo i ručicom miluje jednog starca sjede kose, brade i brkova, koji se nalazi ispred njih.
Starac obučen u haljinu smeđe boje ljubi nožicu djetetu. Na palcu lijeve ruke stari ima prsten. Iza Madone, dva čovjeka sa krunom i turbanom na glavi, s bradom i brkovima drže u ruci svako po jedan zlatni sud. Pozadina tamna. Rama svijetlo smeđa sa unutarnjim zlatnim rubom. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Bogorodica, prikazana do pojasa, sjedi s Djetetom u krilu. Maleni Krist okrenut je na desnu stranu, a svoju je lijevu ručicu položio na glavu kralja Melkiora. Najstariji od triju kraljeva odjeven je u smeđežuti plašt, sagnuo se i ljubi mu stopalo. Desno u pozadini se vide druga dva kralja, Gašpar i tamnoputi Baltazar s turbanima povrh kojih se nalaze krune, a u rukama drže ciborije s darovima.
Poza Bogorodice i Djeteta te detalji njezine odjeće u određenoj mjeri podsjećaju na nekoliko verzija grafičkog lista carla Maratte (Camerano 1625. - Rim 1713.) koji postoji u više verzija, a sve pokazuju Mistične zaruke sv. Katarine (Bellini 1977:36-39). Riječ je, najvjerojatnije, o popularnom modelu koji je bio preoblikovan u kontekstu različitih ikonografskih prizora te raširen putem grafičkih predložaka. Jednim od njih mogao se poslužiti autor rovinjske slike tijekom posljednje četvrtine 17. stoljeća.
Poklonstvo kraljeva stilski i kronološki se može povezati s onim trenutkom mletačkog slikarstva seicenta kada se rječnik omekšanog tenebrizma povlači pred neoveroneseovskim strujanjima. U tom je smislu zanimljiv opus Giovannija Carboncina (Venecija, oko 1638. - nakon 1692.) kod kojeg se mogu iščitati slična stilska rješenja (Pallucchini 1981:276-277). Među malim brojem djela koja mu se sa sigurnošću pripisuju posebno je zanimljiva usporedba s kadnom palom Bogorodica s Djetetom, sv. Ivanom Krstiteljem i sv. Lovrom iz župne crkve u Dajli koja je nedavno pripisana majstoru (usp. kat65; Bralić 2002:122-126). Ona, za razliku od reprezentativnijih ostvarenja poput Čuda blaženog Susonea, datiranog oko 1669. godine, iz Crkve San Nicolò u Trevisu (Fossaluzza 1993:101) ili Ubojstva sv. Angela za vrijeme propovijedi (1674.) iz venecijanske Crkve Santa Maria dei carmini, ne razvija dinamičnu i složenu kompoziciju, već varira, kao i rovinjsko Poklonstvo kraljeva, uvriježeni kompozicijski obrazac. Svim navedenim djelima je, međutim, zajednička sklonost glatkim volumenima čiju plastičnost podcrtava naglašeni chiaroscuro i sočan potez bogatog, zasićenog kolorita. Zbog malenog i ne sasvim istraženog Carboncinova opusa, nemoguće je utvrditi treba li Poklonstvo kraljeva pribrojiti njegovim autografima ili je ovdje riječ o djelu anonimnog mletačkog slikara sličnog stilskog izraza koji je djelovao krajem 17. stoljeća (Nina Kudiš Burić u: Slikarska baština Istre, 200
