opis:
Sv. Obitelj
Madona s dijetetom obučena u tamno crvenu haljinu i zeleni plašt. Bijeli veo na glavi i preko ramena. U desnoj ruci drži otvorenu knjigu. Dijete je plavo s bijelom maramom oko struka. U desnoj ruci drži krušku koju nudi Bogorodici, u lijevoj ruci drži trešnje. Na desnoj strani slike proćelavi čovjek sa sijedom bradom i brkovima gleda u dijete. Obučen u plašt višnjeve boje, rukama drži štap. U pozadini stablo i plavičasto nebo. Rama zlatna sa stiliziranim ukrasom. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Bogorodica sjedi u prvom planu, držeći malenog Krista u krilu lijevom rukom, dok joj se u desnoj nalazi knjiga. Nago dijete majci pruža krušku koja simbolizira Kristovo utjelovljenje i njegovu ljubav prema ljudskom rodu. U drugoj ruci drži trešnje koje, u ovom kontekstu, nagovješćuju radosti blaženika u nebu (Grgić, u: Leksikon 1979:369, 569). Desno je prikazan sv. Josip. On promatra Dijete, oslanjajući se objema rukama na štap. Pozadinu prizora čini gusta krošnja drveta i nebo građeno svijetlim oblacima.
U tekstu izvješća o stanju opreme dvorca na Otoku sv. Andrije kraj Rovinja Branko Fučić (1945:6) spominje sliku i oštećeni natpis s imenom slikara na njezinoj poleđini, što kasnije preuzimaju i inventari rovinjskog Zavičajnog muzeja. Podaci iz rukopisa inventara Marie Hütterott i obiteljske korespondencije koji se čuvaju u Državnom arhivu u Pazinu upućuju na to da je slika u dvorac baruna Georga Hütterotta prenesena iz vile Adele u Trstu (Hütterott b. d.).
Premda signatura na poleđini ove slike upućuje na Polidora da Lanciana (Lanciano 1510./1515. - Venecija 1565), rječ je tek o djelu pod utjecajem tog abruceškog majstora. Rovinjsku sliku s Polidorovom pojednostavljenom interpretacijom Tizianovog slikasrtva povezuje, prije svega, tipologija likova. Na Polidorov način podsjeća i oblikovanje volumena vrlo blagim sjenčanjem te slikanje draperija s uznemirenim linijama nabora. Takav način slikanja prisutan je na većini njegovih djela iz rane faze nastalih prije petog desetljeća 16. stoljeća. Prigušen i zagasit, iako relativno topao, kolorit rovinjske slike nije, međutim, srodan onom Polidorovu te se naizgled oslanja na Tintorettova rješenja koja su već sredinom 16. stoljeća manji venetski majstori rado prihvaćali. Ovdje je riječ o djelu koje pripada nizu sličnih kompozicija namijenjenih privatnoj pobožnosti, a koje se generički povezuju s Polidorom da Lancianom (usp. kat. 377), poput Svete Obitelji iz privatne zbirke u Grazu (Gamulin 1986b:69-81). Prema tumačenju Vincenza Mancinija (u: Da bellini 1991:284-285, kat- 235, 237) to su, zapravo, ne odveć kvalitetne derivacije iz njegova opusa. Govoreći o srodnim djelima koja se čuvaju u padovanskim Musei Civici, on smatra da njihovo porijeklo treba tražiti u jednoj ili više madonerskih radionica u kojima se prerađivao ticijaneskni vizualni rječnik kroz pristupačnija kompozicijska rješenja njegovih najbližih sljedbenika, kao što je bio i sam Polidoro da Lanciano. (Nina Kudiš Burić u: Slikarska baština Istre, str.439-440)
