opis:
Od lijeva na desno, figura starog čovjeka u zelenoj haljni sa crvenim plaštom. Nagnut je prema grupi dviju žena od kojih starija u bijelom velu sa svijetlo plavim plaštom pod koga je žuta haljina, desnom rukom prihvata mlađu, a lijevom je uhvatila njenu ruku. Mlađa sa bijelom maramom preko glave i ramena, u ružičastoj haljini sa plavim plaštom, prihvatila je stariju za rame. Iza njih mlađi čovjek sa bradom i brkovima, crnom haljinom sa žutim plaštom. Desnom rukom pridržava plašt a lijevom štap. U pozadini na lijevo su dva vrata dok je u pozadini druga kuća sa terasom i zidom. Pejsaž sa stablima iza kojih u pozadini, plavičasti grad sa kulama. U pozadini planine i plavo nebo. Kolorit živ. Slika je ispucana po cijeloj površini. Sasvim na desnom u drugom planu još ima kuća. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Središte kompozicije zauzimaju Marija i Elizabeta prikazane u zagrljaju, a prate ih Zaharija s lijeve i Jospi s desne strane. Prizor se odvija u osunčanom eksterijeru. S desne je strane u perspektivnom skraćenju prikazan toranj, možda Porta Aurea, dok s lijeve strane urbana arhitektura postupno ustupa mjesto pejzažu. Svijetli kolorit, krutost formi, dekorativni karakter tonski oblikovanih draperija i naglašen plasticitet likova podcrtan opisnim crtežom, omogućuju da se ovo djelo okvirno datira u kasno 18. ili čak početak 19. stoljeća. Kompozicija ponavlja istoimeno djelo Jacopa Palme Starijega (Serina, Bergamo oko 1480. - Venecija 1528.) koje se nalazi u Kunsthistorisches Museumu u Beču. Prijenos Palmine invencije omogućio je vrlo vjerojatno grafički predložak. Louis Réau (1957, II/II:202) ističe ovo Palmino djelo zbog njegova ikonografskog aspekta među brojnim djelima iste teme iz 16. stoljeća u Veneciji. Djelo je bilo naručeno za Capella Messinese u venecijanskoj Crkvi San Cassiano te se datira u razdoblje između 1520. i 1522. godine (Lucco 1996, I:85).
Ne začuđuje činjenica da je majstor s kraja 18. stoljeća, koje karakterizira neočinkvečenteskni akademizam, odabrao stariji predkoncilski predložak ikonografije Pohođenja. U baroknom se slikarstvu, naime, ne prikazuje više zagrljaj dviju rođakinja koji se u alegorijskim terminima mogao interpretirati i kao zagrljaj Vjere i Pravde, već je Elizabeta prikazana kako se klanja Mariji (Réau 1957, II/II:195, 198, 199, 202). (Nina Kudiš Burić u: Slikarska baština Istre, str. 490).
