opis:
Lucrezia Borgia - Samoubistvo
Mlada žena sa smeđom kosom u koju ima upletenu plavu traku. Na ušima joj vise naušnice. Haljina bijela, plašt višnjeve boje. Inkarnat boje slonovače, pogled prema gore. Usta poluotvorena. U desnoj ruci drži bodež kojim se bode usred obnažene grudi. Desnu ruku je oslonila na zeleni jastuk koji se nalazi na stalu. Pozadina tamna. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Tema je preuzeta iz rimskih povijesnih pripovijesti (Ovidije, Fasti 2, 725-852; Livije, I, 57-59). Vrlu plemkinju Lukreciju, Kolatinovu ženu, silovao je Seksto, sin tiranina Tarkvinija Oholog. "Upao je k njoj dok je bila sama u ložnici i zaprijetio da će je, ako mu se ne poda, ubiti, a onda umoriti jednog roba i položiti uza nju, te će ispasti da je zatečena u preljubu. Suočena s tim, Lukrecija nemaše kamo, a onda obavijestivši o svemu oca i muža, uze sebi život." (Hall 1991:308) U renesansi Lukrecija postaje simbolom ženskih vrlina i bračne vjernosti, a temi su pridavana i politička značenja borbe protiv tiranije jer je opisani događaj potaknuo pobunu i označava početak rimske republike (Impelluso 2002: 352). Mlada i lijepa Lukrecija koja si oduzima život zbog stida i povrijeđene časti čest je motiv i u poslijetridentskom slikarstvu kada postaje pandan mučeničkim smrtima ranokršćanskih djevica.
Prema inventaru Branka Fučića (1945:8) slika s prikazom Samoubojstva Lukrecije potječe iz zbirke Hütterott. Autor je nabraja među platnima u prizemlju obiteljske rezidencije na otoku sv. Andrije, navodeći ime slikara kao "E. Cirani 1638/1665", vjerojatno prema nekom, danas izgubljenom, zapisu. Na tom je tragu u inventaru Zavičajnog muzeja slika katalogizirana kao djelo Elisabette Sirani (1638.-1665.), bolonjske slikarice iz širokog kruga sljedbenika Guida Renija (1575.-1642.). S likovnim rječnikom i ostavštinom velikog majstora upoznala se u radionici svog oca, Andree Giovannija Siranija koji ostaje vjeran sljedbenik omekšanog klasicizma kasnij Renijevih djela i u drugoj polovici 17. stoljeća. Elisabetta, međutim, ubrzo razvija osoban i prepoznatljiv slikarski izraz te usporedbe s njezinim djelima ne pružaju uporište za povezivanje rovinjske slike s kolorističkim rješenjima ove slikarice, kao ni s tipologijom ljepuškastih lica ženskih heroina omekšanih obrisa i sentimentalnih izraza (usp. Frisoni 1992:343-365; Elisabetta Sirani 2004:165-272).
Grgo Gamulin (1990:72) nastojao je pak sliku približiti mletačkom majstoru Pietru Negriju (Venecija 1628.-1679.) u čijim djelima ne manjka srednjetalijanskih utjecaja posredovanih radovima Francesca Ruschija (oko 1600.-1661.) i Luce Ferrarija (1605.-1654.). Vrlo koherentna tipologija ženskih likova u Negrijevu opusu, obilježena vezom s Antonijem Zanchijem čini, međutim, i ovaj prijedlog neuvjerljivim. Kompozicija rovinjske Lukrecije vezuje njezina autora neposrednije uz krug Guida Renija ponavljajući omiljeno i više puta varirano majstorovo kompozicijsko rješenje. Izrada varijanti, replika i radioničkih kopija ostaje jedna od najvažnijih značajki Renija i njegove bottege. "Šest različitih rješenja Lukrecijine smrti, neka čak ponovljena desetak puta u radioničkim kopijama i varijantama, po učestalosti se mogu usporediti jedino s likovno srodnom zadaćom Kleopatrine smrti i s pak brojinijm Renijevim pokajnicama, Magdalenama. Poluobnažene ženske figure prikazane do pasa, lica puna vrlina, ili kajanja, ili barem ljepote, postale su najboljim "proizvodom" Renijeve radionice, svojevrsni tržišni hit." (Cvetnić 2003:30).
Slika iz rovinjskog Muzeja varijanta je Samoubojstva Lukrecije iz Modene (1622./23.) koja, prema Stephenu Pepperu (1988:277, 333, kat. 22, 134, sl. 125, 16), predstavlja najstariju redakciju ovog kompozicijskog rješenja u Renijevu opusu, ponovljenu u barem još jednom autografu koji se danas čuva u New Yorku. Rovinjska slika nije, međutim, navedena među šest kopija i tri radioničke varijante u iscrpnom Pepperovu katalogu, kao šro je autoru bila nepoznata i nedavno objavljena kopija iz splitske Galerije umjetnina (Cvetnić 2003:30-33). Lukrecija iz Zavičajnog muzeja ponavlja smještaj, stav i geste Lukrecije iz Modene tu u osnovnim obrisima njezinu odjeću i ukrase u kosi. Razlikuje se nešto većim formatom kojem odgovara i širi kadar s modrim jastukom na rubu zastrtog stola uz donji rub slike na koji se oslanja rimska junakinja. Nekoliko se razlika očituje i u detaljima: na rovinjskoj slici rimska patricijka nosi naušnicu, drška bodeža je bogatije ukrašena, a nabori bijele haljine su tanji i gušći. Naglašen je akademizam krutih formi kojima autor kopije ne postižu Renijevu pokrenutost i patetičnost figure sugeriranu, između ostalog, izraženijim nagibom glave i junakinjinim snažnijim zamahom. Hladni kolorit svijetlog ružičastog inkarnata s plavkastim sjenama je, međutim, vrlo blizak Renijevoj paleti i načinu slikanja puti.
Poznato je da se kopiranje i variranje Renijevih invencija, traženih među kolekcionarima, nastavilo i nakon masjtorove smrti u krugu brojnih učenika i suradnika bottege, tako da se i ova rovinjska kopija može vezati uz sljedbenike iz sredine seicenta (Spear 1997:225-252). U oblikovanju Lukrecijine fizionomije prepoznaju se srodnosti s tipologijom sv. Stjepana Renijevog učenika i suradnika Pier Francesca Cittadinija (Roio 1992:166-167, sl. 164), no sličnosti su neosporne i sa stilizacijom patetičnih izraza heroina u kompozicijama Luce Ferrarija koji se nastanjuje u Padovi i djeluje na mletačkom području (Pallucchini 1981:738-744, sl. 697-708). (Višnja Bralić u: Slikarska baština Istre, str. 449-451)
