opis:
Centralna figura sa blagim osvetljenjem je mlada djevojčica nagnuta nad knjigom. Ona gotovo leži upirući prstom u redove. Njen inkarnat je ružičast, a njena haljina je u tonovima od bijele na svjetlo smeđe do tamnijeg. Kosa je plava, očešljana prema gore u pletenicu.
Svijetlo se odbija od knjige, koja leži na koljenima i lijevom rukom je pridržava, starija žena, koja je nagnuta prema djevojčici i desnom rukom vodi njenu ruku. Žena je starija sa tamno smeđim plaštom koji joj prikrivava glavu i spušta se u širokim naborima koji prekrivaju ispruženu nogu. Treća figura je starac sa sijedom bradom i nagnut nad djevojčicu u sjedećem stavu. Cijelog ga obavijaplašt koji pridržava lijevom rukom, dok je desnu ispružio. U pozadini je zid u istim tonovima dok je na lijevo zeleno nebo sa daljinskim pejsažem. Rama zlatna. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Tema iz života Marijinog prikazana je kao intimna obiteljska scena koja se odvija na otvorenom. Joakim i Ana brižno se naginju prema djevojčici koja dobiva poduku u čitanju, opušteno naslonjena na majku. Ana joj pomaže, dok Joakim rječitom gestom izražava poštovanje i divljenje. Marijino središnje mjesto istaknuto je usmjerenim svjetlom koje mekano oblikuje svijetlu djevojčinu put i bijelu haljinu s ružičastim odsjajima u kontrastu s tamnim volumenima odjeće njezinih roditelja. Na lijevoj se strani, iza grupe likova, otvara duboki krajolik s rijetkim rastlinjem, dok je na desnoj pozadina zatvorena ravnom plohom zida. Tamno, dramatično nebo građeno pokrenutim masama oblaka svijetlih obrisa smiruje se prema sredini formata.
Bogorodičino djetinjstvo opisano je u tekstovima apokrifnih evanđelja (I Vangeli apocrifi 1990:72-73; da Varagine izd. 1990, II:591) koji spominju njezin odgoj u hramu. Premda se javlja i ranije, motiv Ane koja podučava Mariju popularnost i raširenost postiže tek u umjetnosti protureformacije, kada se teološka tumačenja usredotočuju na duhovni aspekt Bogorodice kao buduće Isusove majke i njezino Bezgrešno začeće. Marijin se odgoj od tada redovito prikazuje u krugu obitelji: obično je naslonjena na koljena sv. Ane koja pridržava knjigu, kao na ovom rovinjskom primjeru, te uz majčinu pomoć čita tekstove iz Svetog pisma (Hall 1991:228).
Prema inventarima Muzeja, slika potječe iz zbirke baruna Georga von Hütterotta (Fučić 1945:6). Analizirajući je u kontekstu mletačkog seicenta, Grgo Gamulin (1985:63-71) je Poduku male Marije pokušao prpisati slabo poznatom veronskom slikaru Francescu Perezzoliju Ferrarinu, sljedbeniku Giulija Carpionija, čija se djela mogu obuhvatiti rasponom "dal classicismo carpionesco al barocchetto marattesco" (Pallucchini 1981:354). Tipologija likova karakterističnih fizionomija, kao i prepoznatljiva koloristička rješenja, vezuju, međutim, ovu rovinjsku kompoziciju uz veliki opus mletačkog slikara Nicole Grassija. Premda je porijeklom iz Carnije, obilježene slikarskom ostavštinu Antonija Carnea, Grassijev boravak u radionici Niccolòa cassane u Veneciji bio je odlučujući u njegovu formiranju (Pallucchini 1995, I:511). Kombinirajući izražajnu snagu chiaroscura iz oživljene tradicije tenebrosa s rasvijetljenim, neoveroneseovskim koloritom akademizirajuće struje slikara početkom 18. stoljeća, Grassijev boravak u radionici Niccolòa Cassane u Veneciji bio je odlučujući u njegovu formiranju (Pallucchini 1995, I:511). Kombinirajući izražajnu snagu chiaroscura iz oživljene tradicije tenebrosa s rasvijetljenim, neoveroneseovskim koloritom akademizirajuće struje slikara početkom 18. stoljeća, Grassi sudjeluje u razvoju venecijanskog rokoko slikarstva, često istovremeno naglaševajući njegovu suptilnu i patetičnu dimenziju.
Na slici iz Rovinja ostvarena je intimnost rokoko scene, dok patetičnu napetost stvara tek uznemirena nebeska pozadina uskovitlanih oblaka s jakom kontrastima svjetla i sjene. Zbog oštećenosti plavih tonova neba na tamnoj crvenosmeđoj podlozi, ona se doima tamnijom no što je izvorno naslikana, kao što i oštećenja gustih, završnih poteza na inkarnatu i vrhovima nabora Marijine haljine uvelike umanjuju njezino kolorističko i tonsko bogatstvo. Usprkos tomu, karakteristična obilježja Grasijeva slikarstva očituju se u nježnoj fizionomiji djevojčice oblog čela i koso postavljenih očiju, naslikanoj u suzvučju toplobijelih i ružičastih tonova, ali i u oblikovanju teških draperija Joakima i Ane koje se lome u krupnim, uglatim naborima. Slikarev rukopis kratkih poteza guste boje lako se čita na fizionomiji i modelaciji ruku sv. Ane te na ružičastoj tkanini s hladnim zelenim i bijelim odbljescima koja joj prekriva glavu. Joakimov klečeći stav s ispruženom rukom i kaligrafski istaknutim otvorenim dlanom poznat je s više Grassijevih kompozicija, no na ovoj slici pomalo nespretna skraćenja u prikazu sveca te nesrazmjerno velik donji dio tijela sv. Ane građen predimenzioniranim naborima smeđe haljine upućuju na sudjelovanje slikarevih suradnika i bottege.
Pretpostavku da je rovinjska slika nastala uz pomoć uhodane radionice podupire i postojanje još jednog djela istovjetnog motiva i podudarne kompozicije u privatnoj zbirci u Bologni koju Egidio Martini datira u zrelu fazu Grassijeve karijere (Martini 1964:227, sl. 157). Na bolonjskoj varijanti kadar je približen, pri čemu je izostavljen udaljeni krajolik u pozadini, a drugačiji je i stav sv. Joakima koji se prema maloj Mariji naginje sklopljenih ruku. Na obje se slike mogu iščitati odjeci Grassijevih kompozicija iz dvadesetih godina poput više puta objavljenih djela Lot s kćerima iz Civici Musei u udinama ili Juda i Tamara iz privatne zbirke u Tricesimu s jo uvijek izraženim chiaroscurom u modelaciji likova istaknute voluminoznosti u stiješnjenom prostoru kadra (usp. Rizzi 1982:50-53). Kromatske vrijednosti i svjetlosni efekti iz sintakse rokokoa, usitnjeni potez, kao i odnos likova i krajolika na slici iz Rovinja pomiču dataciju prema tridesetim godinama settecenta, kada su zahtjevi tržišta zacijelo potaknuli izradu autorskih replika uz veće sudjelovanje radionice i učenika. To potvrđuju i novija istraživanja kojima je cilj precizirati catalogue raisoné Nicole Grassija i razlučiti udio suradnika i imitatora unutar velikog opusa pripisanog ovom karnijskom slikaru (Lucchese 1998:131-135; Magani, u: Il Museo, 2001:132-133, kat. 63-64; Lucchese, u: La Galleria 2003:255, 266, kat. 273, 306). (Višnja Bralić u: Slikarska baština Istre, 2006., str. 479-481)
