opis:
Slika prikazuje tri mlade žene. Jedna sjedi okrenutim leđima i noge ispružene prema centru slike. Smeđi plašt joj prikriva desno rame, leđa i levu nogu do ispod koljena. Levom rukom pridržava ovalno ogledalo, a drugom se naslonila na jastuk. Kosa smeđa očešljana prema gore i vezana crvenom tankom trakom koja pada na desno rame. Žena leži na bijelom plaštu ispod koga se nalazi još jedan plave boje. Glavom iz profila gleda se u ogledalo. Druga žena s lijeve strane kleči i briše, rubom bijelog plašta, nogu obnažene žene koja leži. Kosa joj je smeđa, duga, valovita. Bijela košulja sa bogatim naborima ostavlja gola ramena i grudi. Iz plašta izlazi bosa noga. Pogled prema dole, inkarnat ružičasti. Treća žena stoji i rukama pridržava tacnu. Kosa joj je smeđa, inkarnat tamni. Blago nasmiješeni pogled prema ženi koja leži. Ogrnuta je smeđim plaštom iz koga izlazi obnaženo lijevo rame i grudi. U pozadini s lijeve strane balustrada, u sredini stablo, a na desno zastor višnjeve boje. Daleko vidi se zgrada, šuma i tamno plavičasto nebo. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Prema podacima iz muzejskih inventara, ova je slika reprezentativnog formata pripadala zbirci baruna Georga von Hütterotta, a spominje ju i Branko Fučić u popisu dobara njihova nekadašnjeg posjeda na Otoku sv. Andrije (1945:7). Prikazana je naga Venera kako sjedi izvijena tijela, okrenuta leđima promatraču, nakon izlaska iz kupelji. Promtra se u ogledalu, dok joj dvije mlade pratilje pomažu pri toaleti. Prizor se odvija u sumarno naznačenom prostoru poluinterijera koji je kamenim parapetom odvojen od vrta na lijevoj strani, dok je desna strana zatvorena tamnom plohom zida. Svijetli krajolik s vedutom udaljene građevine pruža se u pozadini, iza kamenog zida ograde. Tema Venere na kupanju ili Venerine toalete potječe iz antike. Božica ljubavi redovito je prikazana kako izlazi iz kupelji i suši se "sramežljivo prikrivajući, odnosno otkrivajući pojedine dijelove tijela" (Aghion, Barbillon, Lissarrague 1996:297). Među najpoznatijim redakcijama teme čuvena je Kapitolijska Venera izvedena, kao i mnoge druge antičke varijante, u mramoru, knidijskog tipa, a prethodili su joj grčki originali u bronci. Drugom tipu Venere na kupanju pripadaju prikazi božice u čučnju, često u Amorovoj pratnji (Bober, Rubinstein 1986:61-63). U ikonografiji teme oživljene u renesansi Veneru također prati Kupido, a kasnije joj pri toaleti pomažu i pratilje, kao na ovom primjeru iz rovinjskog muzeja. Tema je varirana u nizu kompozicija tijekom 16. i 17. stoljeća, kada zbog erotskog prizvuka postaje omiljenom među kolekcionarima. Prizor je često dopunjen raskošnom scenografijom i obiljem predmeta vezanih uz žensku toaletu. Prepoznajući "snagu ticijanovske tradicije" Grgo Gamulin (1973/74:79-80; 1990:77-78) je rovinjsku sliku povezao s majstorima mletačkog seicenta u čijim se djelima očituju značajke baroknog klasicizma usredotočenog na evociranje slikarskih rješenja 16. stoljeća. Zbog tih je obilježja sliku s temom iz antičke mitologije pripisao najprije Alessandr Varotariju Padovaninu (Padova 1588. - Venecija 1649.), da bi je nakon restauratorskih radova ipak smjestio u kasnije razdoblje seicenta, približavajući je opusu Gregorija Lazzarinija (Venecija 1655. - Villabona di Rovigo 1730.). Tipologija likova i detalji slikarskog oblikovanja nisu, međutim, posve sukladni obilježjima Lazzarinijeva slikarstva te Veneru na kupanju nije moguće uključiti u veliki opus ovog venecijanskog majstora. Može se tek približiti istom krigi utjecaja u Veneciji krajem 17. stoljeća na što, uz stilske značajke, posebno upućuju njezine akademizirajuće forme. Datiranje slike u posljednje godine seicenta podupire i autorovo priklanjanje obnovljenom intersu za motive i koloristička rješenja venecijanskog 16. stoljeća, bez obzira na još uvijek prisutan chiaroscuro u oblikovanju. Nepoznati je slikar lik Venere preuzeo sa slavne Tizianove kompozicije s temom rastanka božice ljubavi i Adonisa. Rastanak Venere i Adonisa jedna je od poesia iz ciklusa s mitološkim temama iz Ovidijevih Metamorfoza koju je Tiziano Vecellio naslikao pedesetih godina 16. stoljeća za španjolskog kralja Filipa II. (Hope 2003:142-143). Zanimljivo je da se i venecijanski slikar za prikaz Venere poslužio starijim predloškom - rimskim reljefom poznatim kao "Polikletova postelja" (Letto di Policleto) na kojem je prikazana Psiha kako se naga okreće prema usnulom Amoru. To je antičko djelo bilo poznato u humanističkim krugovima već u 15. stoljeću, a u svojim su ga djelima reinterpretirali slikari poput Rffaella ili Gilia Roman (Bober, Rubinstein 1986:125-127, sl. 94). Tizianovu sliku dodatno je proslavio i Lodovico Dolce nadahnutim opisom "koji predstavlja najiscrpniji preživjeli tekst suvremene kritike o nekom Tizianovom ostvarenju" (Hope 2003:142-144). O velikoj popularnosti ove invencije svjedoči i više autorovih replika te radioničkih kopija, a kompozicija je bila raširena i putem grafičkih prijevoda. Veneru, koja se izvijenim tijelom okreće Adonisu pokušavajući ga zadržati, nepoznati je autor rovinjske slike doslovno kopirao s Tizianove slike uključujući je u novi prizor. Scenografija koja prati toaletu božice ljubavi govori pak o poznavanju kasnijih kompozicijskih varijacija motiva Venera na kupanju. Osim izborom antičke teme, njezin autor i slikarskim rješenjima nastoji slijediti akademizam klasicističke struje mletačkih slikara krajem 17. stoljeća. Nespretan okret i položaj Venerine glave govori o slikarskim slabostima majstora koji neizražajnim koloritom i pojednostavljenim slikanjem krajolika ne nadilazi razinu osrednjeg eklektičnog slikarstva. Likovno je uvjerljivije sugerirana blijeda put božice ljubavi u kontrastu s plavom draperijom, istaknuta na tamnoj pozadini, a uspio je i klečeći lik pratilje ogrnute bogatim crvenim plaštem. U njezinoj tipologiji, načinu slikanja nabora tkanine te osobito detaljima fizionomije, očituju se i utjecaji Antonija Belluccija (Venecija 1654. - Pieve di Soligo 1726.), slikara koji klasicizirajuće, akademske oblike, ponekad još s odjecima tenebrosa, krajem osamdesetih godina seicenta počinje interpretirati na slikarski slobodniji način, rasvjetljavajući paletu i revalorizirajući dekorativni karakter boje. (V. Bralić u: Slikarska baština Istre, 2006., str. 471-472)
