opis:
Lovačka scena. U sredini slike, veliko stablo. Na desnom donjem uglu konjanik, okrenut leđima, na bijelom konju u trci. Obučen je u crveni kaput, sa crvenim turbanom na glavi. U rukama drži luk i strijelu. Kraj njega trči drugi čovjek okrenut leđima, u zelenom kaputu sa smeđim hlačama do koljena i bijele čarape. Na glavi turban. U lijevoj ruci drži štap dok je desnu ispružio. Malo dalje ispod pećine bijeli pas. U donjem lijevom uglu vegetacija. U daljini na jednom brdu vidi se bijela tvrđava. U podnožju brda širi se grad. U pozadini tamne planine sa oblačnim nebom tamne boje koje prelazi u svjetlo prema horizontu. (Inventarna knjiga 1-3, 1. tom)
Pandan slici MRR-980. Slike jednakih dimenzija ostvarene su kao pandani. U prvom planu Krajolika s jezerom i ruševinama nalazi se maleno jezero. S desne se strane strmo uzdiže teren na kojem se ističe stijena s visokim stablom. Lijevo od jezera vodi široki put koji otvara pogled na ruševno naselje u središtu kompozicije i skreće iza bujne vegetacije prema vanjskom rubu slike. U krajoliku je prikazano nekoliko ljudskih likova, ribar, putnik i žena s krčagom vode na glavi. Na Krajoliku s lovcima kompozicija je dijagonalna i njome dominira nakošeno stablo koje se uzdiže u prvom planu uz sam rub vodene površine. S lijeve se strane ocrtava udaljeni grad, a na stijeni se nalaze ruševine. Na suprotnoj su strani prikazani s leđa jedan konjanik, njegov sluga i dva psa koji love jelena šte se u bijegu uspinje strmim terenom. U pozadini ovog prizora vidi se dubok zaljev stjenovitih obala i udaljene brodice razvijenih jedara. Oba krajolika iz Zavičajnog muzeja pripadaju žanru koji se razvija u Veneciji tijekom 17. stoljeća, a koji su Davide Banzato i Elisabetta Antoniazzi Rossi (2001, II:694) nazvali "prirodni pejzaž". Znanstvenici ističu kako je "prirodan izgled krajolika" varljiv te da se tu radi više o kodificiranim shemama, nego o realnim pejzažima. U Venetu je krajen 17. stoljeća kombinacijom pejzažnih motiva s prikazima životinja uz sklonost skicoznom prikazivanju putnika i svakodnevnog života na selu, došlo do stvaranja "potkategorije" koja se može nazvati "scena žanra na otvorenom". Prikazani likovi nisu, međutim, bili u funkciji naracije, već su "uglavnom imali dekorativnu svrhu", a često se pojavljivao i "motiv ruševina" (Banzato, Antoniazzi Rossi 2001, II:700-701).
Motivi i stilske karakteristike ovih dvaju krajolika iz Rovinja odgovaraju definiciji te slikarske "potkategorije". Autor skromnih mogućnosti priklanja se kompozicijskim i slikarskim rješenjima venetskog pejzažnog slikarstva s kraja 17. i početka 18. stoljeća, ponavljajuću ih na suhoparan i pojednostavljen način. (Nina Kudiš Burić u: Slikarska baština Istre, 2006., str. 473-474)
